Zašto bogati ljudi ne rade za drugoga i za platu, zapitajte se?
Prvo da bi se dotakli ove teme, tek toliko da bi shvatili, kako to kroz siguran posao dovedeni ste do roba novog doba.
Osvrnimo se unazad mnogo godina, gdje je majka priroda davala sve besplatno i svi su živjeli u blagostanju. Besplatno meso, biljke, odjeću i piće itd. I danas je to sve besplatno, ali nema u dovoljnim količinama. Grupa ljudi su odlučili da porobe svijet tako što su smislili kako da vas skupe u torove, tj. gradove i da vas uzgajaju industrijskom hranom i pićem. Prije svega morali su pronaći način, da sve ono što ste imali besplatno, da to i unište i zatruju. A prije svega napravili su vas ovisnim o izmišljenoj vrijednosti, tj. novcu koji nema šanse da je pokriven zlatom, koji kao plemeniti metal ima najveću vrijednost. Novac je običan papir, kojemu su izmislili vrijednost, da bi vam oteli sve što imate, a to je teritorij i živote. Tako su zavladali cijelim svijetom, te pomoću škola od vas prave namjenskog roba za određena zanimanja koja su njima potrebna. Zapitajte se, da li ste ikada u školi učili kako napraviti novac kroz privatni biznis? Nikada, zato su svi bogati bez škola, jer tako nisu dovedeni u zaglupljenje nepotrebnim i lažnim informacijama. Njima je potreban obučen, a za istinu glup čovjek, jer se glupim samo može vladati. Zato su kroz školske aparate sve iskrivili i slagali bitno. O ovoj temi ćemo objašnjavati više neki drugi put, a za cilj sada je trebalo samo da bude uvod u najveću zabludu, a to je siguran posao kao osnova vladavine ljudima od strane stotinjak tzv. moćnika i vladaoca svijetom. E sad su vas doveli pred takav čin , da se morate boriti kroz poslovanje da bi preživjeli, a kad je već tako zašto onda raditi za druge i minimalac?
„Uči sine da bi se uposlio u općini ili u politici!“ – zabluda javnog sektora, da li se slažeš prijatelju?
Prema ranijim istraživanjima čak 70% stanovnika zemlje radije bi da radi u javnom sektoru, u odnosu na privatni. Takvo mišljenje se ne mijenja, i dalje je prisutno kod učenika. Zašto je tako? Postoji mnogo razloga:
– Siguran i lagan posao
– Drugačije ne možeš preživjeti (laž)
– Ne gledaj na druge
– Osiguraj sebi penziju (siromašan penzioner).
– Svi bi htjeli državni posao
Prijatelj: Pa da i ja bi volio raditi u općini, sigurica.
Ja: Ukoliko ti je životni san raditi u javnom sektoru za 500 € do kraja života, vrijeđaš i podcjenjuješ sebe.
Prijatelj: Zašto to?
Ja: Negativni čimbenici utječu na dva subjekta – radnik u javnom sektoru (kao pojedinac) i država. Tu su naravno i porezni obveznici, ali oni uvijek predstavljaju oštećenu stranu.
Završen fakultet donosi veliku dozu sreće. U prvih nekoliko godina već spomenuta sreća jača je od činjenice da tek tada nastaju ogromni problemi. Tada shvaćate da papir koji izdaje državna institucija može imati istu funkciju kao i taolet papir kojeg uzimamo u velikim količinama. Samo, razlika je ogromna. Toalet papir kupite odmah u trgovini, za ovaj drugi papir se mučite nekoliko godina života.
Socijalizam na ovim prostorima je ostavio veliki trag. Po toj ideologiji država rješava sve naše probleme. Taj utjecaj se i dalje širi, i to na generacije koje dolaze. Roditelji teže da svoju djecu usmjere ka državnim kompanijama, kao pošta, elektroprivreda, vodovod, itd. te u državne institucije kao gradska uprava, federalne i državne ustanove, sudove, stranke. To i nije iznenađujuće, upravo zbog sredine u kojoj su naši roditelji odrastali. Svi vide spas u državi. Studentima država tj. javni sektor postaje primarni cilj. Najčešći izgovor je “siguran” posao.
Svi žele direktorsku fotelju. Zbog nemogućnosti da svi sjednu u nju, mladi ljudi se zadovoljavaju bilo kakvim državnim poslovoma. Recimo samo zamisli da u općini čitav život kao budala udaraš samo pečate na papir i potpisuješ iste. Hmmm, jel prijatelju da li se slažeš da je to za ograničene ljude.
Prijatelj: Ipak ću se ja potruditi da se uposlim u državnoj firmi.
Ja: U Bosni i Hercegovini je svima poznata situacija. Višak radnika u javnom sektoru jedan od najvećih problema. Broj radnika se mora smanjiti. Postavlja se pitanje – kada? Nadam se prije nego što bankrotiramo. Glavnu ulogu igraju izbori, ako otpustimo nekoga odmah će taj biti glas za drugoga i čitave njegove porodice.
Ukoliko zaposlenik ide na posao, ne radeći ništa, jedina korist koju država ima od njega je PDV koji plaća kada on kupuje i ako ima zašto kupiti. Ali država je posebna tema. Što to gubi zaposlenik kao jedinka?
Prijatelj: Ne kontam.
Ja: Gubi svoje vrijeme. Vrijeme je najznačajniji i neobnovljiv resurs. Kada se diplomac dohvati “sigurnog” posla, tu se uglavnom stopira njegova edukacija. Sredstva koja se koriste za daljnji napredak su – dnevne novine. U takvim okolnostima, nema potrebe za napredovanjem, jer to je prije svega “siguran posao”. A napredovanje u javnom sektoru je zaista rijetkost, slabije dolaze do izražaja sposobni ljudi. Međutim, većina ostvari svoj životni san koji glasi “siguran posao” i nemaju potrebe za napredovanjem.
Prijatelj: U pravu si, što dalje da učim kad sam naučio kroz ove duge godine školovanja???
Ja: U javnom sektoru ne možete edukativno napredovati. Rijetkost je kada zaposleni odu na neki seminar, ili tečaj stranog jezika. Svoju plaću zaposleni uglavnom troše na osnovne životne potrebe. Nema usavršavanja. Vaše stečeno znanje stoji, ili već počinje gubiti.
U tim okolnostima javlja se dosada. Po mom mišljenju dosada je razarač svega pozitivnog. Zbog dosade, ljudi previše razmišljaju. Ali razmišljaju o apsurdnim temama. Uglavnom je to zavirivanje u tuđe dvorište, politiku koju ne razumiju, proglašavaju sve lopovima, postaju perverzni, manijaci, narkomani i sve znaju bolje od bilo koga tko se bavi tom tematikom. Samo jadni neznaju sebi ništa, hmmm. Ljudi u tim okolnostima upadaju u sve dublju “crnu rupu” a vrijeme prolazi.
Prijatelj: Ma daj jedino novca ima u državnim sektorima.
Ja: Država ne može izdržati toliki financijski pritisak javnog sektora. Našom državom će tada vjerovatno upravljati MMF ili neka druga financijska organizacija.
Prijatelj: Eto vidiš, jel bolje stranci su sigurniji?!
Ja: Njih baš izbori ne zanimaju, već ih zanima vraćanje duga – s kamatom. I onda, nakon 20 godina radnog staža – otkaz. I zaplijene vaše bogastvo, a to su nekretnine, voda i zemlja bez koje nema života.
Prijatelj: Pa šta ti misliš, šta će onda sa tim otpuštenim ljudima?
Ja: Tek se tada čovjek zapita – za što je sposoban? Postoji veliki broj razloga zašto takvi ljudi nisu konkurentni na tržištu radne snage. Proizvod dugogodišnjeg ispijanja kave je taj da čovjek koji nije sposoban za naredni posao, za egzistenciju, za život. Za tog čovjeka najveći krivac je – država.
Ali nije kriva država.
Prijatelj: Pa tko je onda kriv ako država nije?
Ja: Potreban je jedan mali pogled unatrag da bi čovjek shvatio – samo je on krivac!
Ili uspravan pogled unaprijed koji govori – od mene sve zavisi!
Prijatelj: Nisam to tako shvatao, znaš uvijek sam drugačije kontao. Hmmm. Ali svejedno ja bi u državnu ustanovu, jer nema drugih sigurnih poslova.
Nije državni posao najbolji na svijetu
Ja: Evo ja ti nudim posao i poslovnu priliku gdje ovisiš o svom radu a ne o tome koliko će ti odrediti neki glavonja.
Prijatelj: Ma daj kakav posao sad ti nudiš, kad država ne može da ponudi?
Da li vam se to događa, što god ponudite prijateljima oni odmah sa smiješkom vas odmjere. Točno znam u sebi da misli“ ma šta će mi on ponuditi“?
Ja se držim poslovice koju je izgovorio Henry Ford:
“Svaku poslovnu mogućnost dobro proučim, jer nikada se ne zna gdje se krije životna šansa.”
Ja: Prijatelju moj princip finacijske slobode je bolje zaraditi 1% od 100 ljudi , nego 100% od svog rada.
Prijatelj: Kako magijom, ha ha ha?
Ja: Kad bi ti kazao da možeš zaraditi 5000 eura mjesečno, da li bi uradio sve što treba?
Prijatelj: Naravno!
Ja: Da li bi mogao podijeliti samo 20 loyalty kartica sa kojima će trošiti u određenim brendiranim trgovinama?
Prijatelj: Za taj novac naravno!
Ja: Da ali treba i tim 20 ljudi pomoći da i oni podijele po 20 kartica i da troše na hranu, gorivo, telefoniju, odjeću, higijenu itd. Zatim to uradiš i u trećoj dubini samo 20.
Prijatelj: Za sebe znam da bi, ali tih 20 ljudi da li bi uspjelo podijeliti to je već upitno.
Ja: Zaraditi 5000 eura mjesečno iziskuje i određen napor, pa ne dijeli se novac tek tako. Znači ti bi morao pomoći tim ljudima da podijele po 20 loyalty kartica?
Prijatelj: Ja nemogu ništa izgubiti ako ne uspijem?
Ja: Ne možeš, samo vrijeme.
Prijatelj: Pokušat ću, ali mi moraš sve objasniti u detalje.
Ja: Naravno, i nećeš više nikad raditi ništa drugo.
Naravno i vi koji ovo čitate možete isto to raditi u najvećoj marketing kući u EU, javite mi se na Email: msgklub@gmail.com.
Najbolje plaćeni poslovi će biti u informatici i marketingu. Jer sve što roboti, trake, računala proizvedu samo će živi čovjek moći to izreklamirati, prodati i kupiti.
Ove vrste poslova su mnogo bolje gdje ćete radit oko 5 godina i zaraditi više nego u klasici za nekoga 40 godina. Zvuči nemoguće ljudima koji su naučili školski, završi školu, radi za drugoga 40 godina, po 40 sati tjedno i idi u 67. godini u penziju/mirovinu. Uživajte u siromaštvu.
Zašto to nerade bogati?
Mnogi će reći nema šanse zaraditi toliko, a kako su zaradili ti kod kojih sada radite za 250 eura? Vidite nije istina da ne može, samo ako Vi to uistinu želite. E onda svi mahinalno kažu, ma nakrali se na vrijeme pa sad otvorili kompaniju. E nije to tako, nego niste nešto znali što oni čuvaju kao tajnu iz generacija u generacije. Naravno ima i nekoliko lopova koji uspiju otvoriti kompaniju, ali takva brzo propadne jer nisu naučili regularnim putem zaraditi novac.
Vjerujte mi , da 90% ljudi ne bi ovo uradilo za doživotnih 5000 eura, jer treba raditi sam za sebe, pomagati drugima i morate raditi kreativan i liderski posao.
Narod je naučio da nikome ne pomogne, ne želi biti lider,ne žele raditi za sebe. Znači opet se vraćamo na zabludu „SIGURAN POSAO“, koju su vam usadili prijašnjim sistemom i sadašnjom školom, a vas ubili da ne možete smisliti drugu opciju niti da imate volju za tim. Interesantno zar ne!
Narod je narod,. Da li ste ikad čuli da narod potpomaže kulturu, kazališta, humanitarne zaklade, umjetnost itd. Naravno da niste jer ipak bogati se brinu za to, jer narod nema novac. Znači ne treba gledati sve bogate ljude kao lopove i kriminalce, nego se trebamo potruditi da i mi postanemo bogati, pa koliko uspijemo. Ali moramo dati maksimum od sebe da bi dostigli što veći uspjeh
Šta kaže jedan od najbogatijih ljudi
Jack Ma kaže da siromašni ljudi vole da za sve pitaju “google”, da slušaju prijatelje koji su beznadežni kao i oni.
Jack Ma osnivač kineske platforme za web trgovinu, Alibaba, rekao je da su najgori radnici – siromašni ljudi.
- Dajte im besplatno, misle da je to zamka.
- Recite im da je to mala investicija, oni će reći da ne mogu mnogo da zarade.
- Dajte im prijedlog da ulože mnogo, oni će reći da nemaju novca.
- Predložite im da probaju nove stvari, žalit će se da nemaju nikakvog iskustva.
- Recite im da je to što rade tradicionalan posao, oni će reći da je teško raditi ga.
- Ako im kažete da je to što rade novi poslovni model, oni će reći da je to MLM marketing (način distribucije u kojem firma prodaje svoje proizvode putem samostalnih distributera krajnjim kupcima).
– rekao je jedan od najbogatijih ljudi u Kini:
- Ako im pak, predložite da otvore prodavnicu, oni će se žaliti da nemaju slobode.
- Kada im predložite da pokrenu novi posao, reći će vam da nisu dovoljno stručni.
On je također istaknuo da ove ljudi imaju neke zajedničke karakteristike. Jack Ma je također rekao da siromašni ljudi vole da za sve pitaju “google”, da slušaju prijatelje koji su beznadežni kao i oni. Oni misle više od univerzitetskog profesora, a rade manje od slijepog čovjeka. Samo ih pitajte šta rade i neće moći da vam odgovore – rekao je on. Na kraju je iznio svoj zaključak:
-Umjesto da vaše srce kuca brže, zašto jednostavno ne djelujete brže malo?
- Umjesto da samo razmišljate o nečemu, zašto ne učinite nešto povodom toga?
Siromašni ljudi propadaju zbog jednog zajedničkog ponašanja. Njihov cijeli život je u čekanju!
